Čovjek snuje, a Bog odlučuje. Željela sam, molila se i dočekala da se u mom rodnom mjestu podigne crkva, kaže u razgovoru za „Dan” monahinja Hristina (81), nastojatelj sadašnjeg manastira Sv. Jovana Kronštatskog u hercegovačkom selu Korita. Njeno svjetovno ime je Milojka Kurdulija i u Koritima je rođena 1937. godine, kao jedno od troje djece Jovana i Jele. Od ranog djetinjstva, kaže, Bog je obitavao u njenom srcu, a onda je jedan događaj preokrenuo njen životni put i sudbinu.
– Nijesam imala ni pet godina kada je u mojoj jadnoj Hercegovini počeo Drugi svjetski rat. Počeo je stradanjem, ne od tuđina, no od komšija druge vjere. Moj otac je bio među onim brojnim Srbima, Korićanima koga su 1941. godine odveli, a potom i surovo ubili. Dok su jedne ubijali i bacali u Korićku jamu, njega su sa nekoliko naših komšija zatvorili i zapalili u seoskoj školi. I danas odlično pamtim dan kada su ga odvodili vezanog. Znala sam da ga poslednji put vidim – priča mati Hristina.
Njena majka se tada sa njih troje sklonila, ali su se nakon pogroma vratili na poharano ognjište pokušavajući da prežive bez glave porodice. Tješila ih je, kaže mati Hristina, da je Gospod taj koji nam svima određuje puteve i da uzdajući se u njega ne treba da se bojimo. Tri decenije nakon stravičnog zločina nad korićkim Srbima, njena porodica napustila je Hercegovinu i preselila se u Smederevo, ali ljubav prema Bogu, nesrećno stradalom ocu i svom ognjištu koje je u srcu nosila nikada nije jenjavala. Želju da se zamonaši njeni najbliži su godinama sputavali, ali je Milojka kada je napunila 33 godine pobjegla u Manastir Manasiju. Zbog onoga što je nosila u srcu, kaže da se nigdje nije smirivala dok se nije vratila u rodno mjesto, a to se desilo nekoliko decenija kasnije.
– Došla sam ovdje u stričevu kuću, bila je zima i snijeg je padao, čak petnaest dana uzastopno. Smetovi su premašili krov od kuće, a ja unutra bez struje, grijanja, hrane. Prstom bih kroz jedva oškrinuta vrata uzimala pomalo snijega umjesto vode. Tri mjeseca sam tu tako provela i evo me žive. Tada sam bila najsrećnija, a uz molitvu ni gladna ni žedna – prisjeća se mati Hristina.
Kako je došla, tako je i ostala, sa željom da podigne crkvu, u neposrednoj blizini mjesta odakle je daleke 1941. godine kao dijete gledala kako joj zločinci odvode oca. Oćutala je u godinama koje su dolazile riječi da više nije monahinja, da će biti protjerana iz Hercegovine. Slušala je samo Boga u sebi koji joj je davao snage da ostane gdje jeste. Bliski srodnici nijesu udovoljili njenoj molbi da joj ustupe parče zemlje da gradi crkvu, ali jesu komšije, kćerke pokojnog Novaka Glušca. Bog, kaže mati Hristina, i vjerni narod Hercegovine pobrinuli su se za sve ostalo, pa je „sipalo sa svake strane, kao sa neba”. Za kratko vrijeme podignuta je crkvica, od drveta, po ugledu na ruske pravoslavne hramove, a i posvećena je ruskom svetitelju, Sv. Jovanu Kronštatskom.
– Gdje god ljudi ginu, svetinje se zidaju. Tako je i u mojim Koritima nikla ova svetinja radi moga mučeničkog naroda. Moji Hercegovci su vazda ginuli i stradali, ubijali su ih na pravdi Boga, pokušavajući da ih unište. Blagodarim Gospodu što je dao ovako divan i dobar narod koji se pobrinuo za sve. Ništa ja nijesam učinila, Bog je kroz mene izlio svoju milost kao odgovor na moje molitve – ističe mati Hristina.
Manastirski kompleks podignut je nedaleko od glavnog puta kroz Korita, između zloglasne jame i spomen-kosturnice gdje su prije šest decenija pohranjene kosti stradalnika iz te bezdanice. Crkva Sv. Jovana Kronštatskog nezaobilazno je mjesto svakom putniku namjerniku, a osveštana je prije nekoliko godina. Kod mati Hristine su potom došle dvije iskušenice te više, kako kaže, u svojoj nekadašnjoj pustinji, nije sama. Kako ima još zainteresovanih monahinja koje bi u toj svetinji služile Bogu i izdizale molitve za stradalnike, sagrađen je konak. Radovi nijesu okončani, a igumanija podižuće ruke ka nebu kaže da će se i tome ubrzo radovati.
– Mnogo naroda iz svih krajeva svijeta dolazi ovdje. Prilažu i Bog se i za to postarao. Donatore za dovršetak konaka imamo, a drugi su se javili da nam obezbijede vodovod. Sve je namireno, i Božje i ovovremeno – pojašnjava mati Hristina.
B.B.


Utočište „bjegunca” i „neposlušne monahinje”

– Kada smo napuštali Korita molila sam majku da svratimo do Ostroga. Tada sam prvi put vidjela manastir, na trenutak osjetila monaški život. U Smederevu sam sačekala da bratu pomognem da izgradi kuću. Sestra mi se udala, a ja sam onda pobjegla u Manasiju. Tu sam bila deset godina, ali stalno u suzama, ne što mi tu nije bilo lijepo, nego sam plakala za mojim narodom, mojom jadnom Hercegovinom. To mi nije dalo mira, pa sam i odatle, opet kao bjegunac, stigla do Crne Gore, do Ostroga gdje sam provela 15 godina – priča mati Hristina.
Novi ratni talas ponovo je zahvatio Hercegovinu i iznova je njen narod stradao. Došla je u Manastir Dobrićevo, a potom i u Duži. Želja da se vrati u Korita nije je napuštala, pa je, opet, bijegom stigla do svog rodnog mjesta.
– Iz ovoga sam svijeta pobjegla u manastir, a iz manastira na isti način ovdje u Korita. Mitropolit Amfilohije me zove „bjegunac”, a vladika Grigorije „neposlušna monahinja”. Držala sam se samo Boga i stigla u Korita. Nema više potrebe da bježim, ovo je moje rodno mjesto, moji mučenici su ovdje, a ova crkva je za njihovu dušu – naglašava mati Hristina.


Od oca, preko krsne slave do ruskog svetitelja

Veliku pomoć i podršku za gradnju crkve mati Hristina je imala posebno od nastojatelja Manastira Prevlaka u Crnoj Gori arhimandrita Benedikta koji joj je bio duhovnik. Nakon bijega u Korita dolazio je da je posjećuje i tada su razgovarali gdje bi se crkva mogla sagraditi i kome će biti posvećena. Mjesto gdje je crkva nikla, priča mati Hristina, samo se ukazalo tokom njene molitve, a uvijek se molila Presvetoj Trojici, kao i Sv. Serafimu Sarovskom, ruskom svetitelju koji je volio pustinju, kao i ona. Kaže da su joj Presvete Trojice uslišile svaku molitvu i molbu čak i više nego je tražila, a Sv. Serafima, u svojoj pustinji je „gledala kako kroz šumu, preko krša dolazi”.
– Otac Benedikt je smatrao da Presvetoj Trojici treba graditi veću crkvu, a ja sam htjela nekako da im se odužim za sve dobro koje imam u ovome svijetu. Konačnu odluku donio je vladika Grigorije i poslušala sam ga, pa je crkva posvećena Sv. Jovanu Kronštatskom, velikom ruskom svetitelju. Nekako se sve poklopilo po Božjoj – moj voljeni otac se zvao Jovan, a naša krsna slava je Sv. Jovan Krstitelj – kaže smjerno mati Hristina.
U korićkom manastiru nalazi se Krst iz Jerusalima, osveštan na Golgoti, a dar je Pravoslavnog udruženja „Hodočasnik” iz Srbije.